15. 12. 2007. god.

Previše izlizana i upotrebljavana rečenica koja u određenom trenutku dobije svoj puni smisao. Surova istina. Ironija života. I razumem je. Sada. To jebeno moćno oružje koje ti zgazi sav rad u životu. Nešto pored čega svaki trud, svaki uspeh postignut u dotadašnjem životu izgleda beznačajno, minorno. I samo ti ostaje da se zapitaš - čemu onda sve to? Čemu trud, čemu nadanja, čemu življenje kad to ništa neće značiti kada se desi to nešto što ne želiš, ne planiraš, ne pomišljaš?

U sablasnoj tišini nas tri zurimo u plastičnu napravu i ne dišemo.  I ne, nije kao da je trajalo čitavu večnost, već kao da je vreme stalo, kao da smo se zaglavile u toj sekundi proticanja života i ničeg više nema. Nisi u stanju da razmišljaš, ni da progovoriš, samo nalet krvi u mozgu i zaglušenje u ušima. Mislila sam da ću da se ugušim od nedisanja....

Gledam one dve crtice koje su se odmah pojavile, i ne verujem, ne shvatam.  Ne, ne, nije tako, nije to ispravno, ta druga crtica će da nestane; nestaće svakog trena, spravica je prolupala. Idioti su nam dali neispravni instrument!! Ali nije neispravan. Niti je crtica nestala. Naprotiv, bila je još jasnija, rumenija, kao da se cela plastična naprava zlobno smeši i ruga rečima: "Haha, ti ćeš meni da sam prolupala! Ko je sad ovde lud?"

Prva misao koja mi se probija do sužene svesti je: "Šta da sam to ja? A gde nestade moj život?!". Tek tako da se sve pretvori u prašinu i da ga vetar odnese. Odnosno da tebe oduva vetar na savim suprotnu stranu od koje si ti hteo, i uzalud ti trud i batrganje da se vratiš... ne možeš nazad. Odatle ćeš dalje sam!

 Da se odreknem svojih snova i ciljeva, da nemam mogućnosti više da ih ostvarim, i tek tako da se pomirim sa time??! Neeeee, nikada!! Moji snovi nisu mali, izuzetno su veliki i svestrani, i uključuju samo mene! To su moja deca, moja čeda, oni zavise od mene, i ako ih tek tako ostavim, oni više neće postojati. A ne mogu to dozvoliti! Odgovorna sam za njih. Oni su me doveli do ovde gde sam sada, da nije bilo njih ne bi nilo ni mene, ne mogu ih sada napustiti! Oni su deo mene! Ja sam osoba od ciljeva i snova, ako se odlučim za drugi put, onda bih prestala da to budem JA. Ne verujem u slučajnosti i da ima nekih "sudbinskih znakova" i šta ja znam, ja sam racionalno biće. Više volim da kažem da se sve dešava slučajno sa namerom. Čak i kad pomisliš da se nešto slučajno desilo, neko se svojski potrudio da ti ne saznaš koliko je truda uložio da se to desi. I ovo, konkretno, što se desilo, nije slučajna radnja. Ili je planirana obostrano, ili jednostrano. Pre bih rekla jednostrano. Neko želi da ti otme snove i ciljeve, da te promeni, da ti život okrene na drugu stranu. A na to niko nema prava! Moj život - moj haos - moja stvar!!! Nema tu "desilo se"... Želim da se držim svojih planova dokle god je to moguće i svim silama borim za njih, a ne da mi jedna prokleta beznačajna sekunda otme sve što sam gradila.

- Šta ćeš sada da radiš? - upitah je kad sam uspela da se saberem od šoka, posle desetominutnog ćutanja. 

- Sredićemo mi to. Zajedno.....

Ali već tada, znala sam da smo je izgubile...

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4